Newtonovi zakoni

Newtonovi su zakoni tri temeljna zakona klasične mehanike. Izvedeni su iz iskustva (promatranja, pokusa i mjerenja: Newtonovo su polazište Keplerovi empirijski zakoni gibanja nebeskih tijela i Galilejevo načelo inercije), te se prihvaćaju kao istiniti; u deduktivnoj izgradnji klasične mehanike imaju, dakle, status aksioma -- polaznih tvrdnji koje se ne dokazuju.

Prvi je Newtonov zakon u stvari Galilejevo načelo inercije: Svako tijelo [točnije: materijalna točka] ostaje u stanju mirovanja ili jednolikog gibanja po pravcu sve dok ga vanjska sila ne prinudi da to stanje promijeni. Lako se može pokazati da taj zakon nije neovisan, nego da je samo posebni slučaj drugog zakona: Promjena gibanja razmjerna je vanjskoj sili koja djeluje, a odvija se u smjeru djelovanja te sile. Taj se zakon danas obično iskazuje vektorskom jednadžbom $\vec{{F}}$ = m$\vec{{a}}$, tj.: ubrzanje materijalne točke proporcionalno je sili koja na tu točku djeluje, pri čemu je masa faktor proporcionalnosti. Newtonov izvorni oblik, koji govori o promjeni količine gibanja, simbolički: $\vec{{F}}$ = d (m$\vec{{v}}$)/dt, općenitiji je, jer vrijedi i za točku vremenski promjenjive mase. (Ako na materijalnu točku ne djeluje sila, količina gibanja te točke, odnosno, uz nepromjenjivu masu, njena brzina, bit će konstantne; time je dokazan prvi Newtonov zakon.)

Treći je Newtonov zakon: Svakom djelovanju [akciji] suprostavlja se jednako, suprotno usmjereno djelovanje [reakcija]; ili, uzajamno djelovanje dvaju tijela jednako je i suprotno usmjereno.

Za deduktivno izvođenje statike dostatni su prvi i treći zakon; sustav `aksioma' treba, međutim, dopuniti zakonom paralelograma za zbrajanje sila, a sile tretirati kao klizne vektore. Drugi je pak Newtonov zakon osnova dinamike.